Rok Stergar (1973) slovenski je povjesničar. Doktorirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani gdje je isprva radio kao asistent (1998-2007), potom kao docent (2007-2013), a zatim kao izvanredni profesor. Sudjelovao je u nekolicini znanstvenih projekata. Surađuje kao recenzent brojnih publikacija (Acta Histriae, the Austrian History Yearbook, CEPS Journal, Dve domovini / Two Homelands, First World War Studies, Povijesni prilozi i dr.), a član je i uredničkog odbora časopisa Vojaška zgodovina. Radove koji tematiziraju povijesti Srednje i Jugoistočne Europe te povijesti nacionalizma i Prvog svjetskog rata objavljivao je u uglednim međunarodnim publikacijama.
Božo Repe (1956) slovenski je povjesničar. Doktorat iz povijesti obranio je 1992. godine, a od 2002. godine redovni je profesor suvremene slovenske i opće povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Sudjelovao na brojnim istraživačkim projektima, održao gostujuća predavanja i objavio članke u mnogim europskim zemljama. Obnašao je niz funkcija u znanstvenim tijelima i institucijama. Istaknuo se i kao publicist u dnevnim novinama i časopisima. Autor je nekoliko desetaka znanstvenih radova. Bavio se položajem Slovenije u različitim državnim formacijama, Srednjom i Jugoistočnom Europom te Jugoslavijom, demokracijom, parlamentarizmom i civilnim društvom, transnacionalnim odnosima, historiografskom metodologijom itd. Za studiju S puško in knjigo: narodnoosvobodilni boj slovenskega naroda 1941–1945. objavljenu 2015. godine, iduće je godine dobio historiografsku nagradu KLIO (dodjeljuje ju Povijesno društvo Slovenije).
Jernej Kosi slovenski je povjesničar, asistent na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Na toj je instituciji obranio i doktorat iz povijesti 2012. godine. Od 2017. godine surađuje na istraživačkom projektu Begunci – nikoli dokončana zgodba (Izbjeglice – nikad dovršena priča). Recenzent je znanstvenih časopisa Prispevki za novejšo zgodovino i Goriški letnik. Bavi se poviješću nacionalizma, poviješću suvremenih izbjeglica i masovnih migracija, društvenom poviješću i epistemologijom historiografije. U izdanju Srednje Europe 2019. godine, na hrvatskom jeziku, izlazi njegova studija Kako je nastala slovenska nacija: Počeci slovenskog nacionalnog pokreta u prvoj polovici XIX. stoljeća.
Bojan Balkovec (1963) slovenski je povjesničar. Doktorat iz povijesti obranio je 1998. godine, a 2000. stječe zvanje docenta na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 2001. član je uredničkog odbora časopisa Zgodovinski časopis. Održao je mnogo gostujućih predavanja u nizu europskih zemalja i sudjelovao u brojnim znanstvenim projektima. Njegovi uži znanstveni interesi su suvremena slovenska povijest i povijest parlamentarizma. Godine 2017., u izdanju Srednje Europe na hrvatskom jeziku objavljena je njegova studija “Svi na noge, svi van, da pobjeda bude što sjajnija”: izborna teorija i praksa u međuratnoj Jugoslaviji, koja obrađuje izborno zakonodavstvo te prikazuje izbornu teoriju i praksu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941), s posebnim osvrtom na slovenske primjere.
Andrzej Friszke (1956) poljski je povjesničar. Diplomirao je povijest 1979. godine na Sveučilištu u Varšavi. Od 1978. član je Kluba katoličke inteligencije (KIK). Osamdesetih je godina bio u uredništvu povijesnih sekcija katoličkih i sindikalnih novina (Więż i Tygodnik Solidarności). Godine 1990. počinje raditi na Institutu političkih studija Poljske akademije znanosti, 1994. brani doktorat iz povijesne znanosti, a od 1999. do 2006. član je Kolegija Instituta za nacionalno pamćenje. U svojim se radovima bavio poviješću komunističke Poljske, a osobito demokratskom opozicijom komunističkoj partiji, proučavajući katolički pokret Znak i neovisni sindikat Solidarnost. Između ostaloga, napisao je sljedeće studije: Opozycja polityczna w PRL 1945–1980 (Political Opposition in the PRL 1945-1980), Życie polityczne Emigracji (Political Life of the Emigration), Adam Ciołkosz: Portret polskiego socjalisty (Adam Ciołkosz: Portrait of a Polish Socialist).
Nataša Mišković doktorirala je povijest na Sveučilištu u Baselu gdje od 2013. godine predaje na bliskoistočnim studijima. Na čelu je SIBA projekta u sklopu kojeg istražuje svakodnevni život turskih i jugoslavenskih gradova između dvaju svjetskih ratova na temelju novinskih fotografija. Osim vizualne historije, istraživala je i jugoslavensku vanjsku politiku, Pokret nesvrstanih, a u polje njezinih znanstvenih interesa ulaze i proces dekolonizacije, hladni rat na azijskom i bliskoistočnom području itd. Između ostalog, autorica je knjige o povijesti Beograda u 19. stoljeću (Basare und Boulevards: Belgrad im 19. Jahrhundert) objavljene u Beču 2008. godine, a 2014. godine Routledge objavljuje njezinu studiju The Non-Aligned Movement and the Cold War: Delhi-Bandung-Belgrade.
Dinko Šokčević (1960) hrvatski je povjesničar i kroatist. Studirao je u Novome Sadu, Zagrebu i Pečuhu gdje 1999. brani doktorat iz povijesnih znanosti. Još od 1990. radi na Filozofskom fakultetu Janus Pannonius u Pečuhu gdje kao gost-predavač Odsjeka za povijest predaje povijest Balkana, a od sljedeće godine postaje asistent na katedri za hrvatski jezik i književnost. Godine 2001. postaje sveučilišni docent. Od 2013. godine viši je znanstveni suradnik Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti u Budimpešti, a suradnik je i Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj te vanjski suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Njegova glavna područja interesa su povijest Hrvata-Bunjevaca u Baji i Bačkoj, odnosno mađarsko-hrvatski odnosi u XIX. i XX. stoljeću. Bavi se i umjetničkim prevođenjem. U Hrvatskoj je objavljeno više njegovih knjiga, a najrecentnija od njih je Hrvatska od stoljeća 7. do danas, u izdanju Duriexa, 2016. godine.
Nevenka Tromp (1962) rođena je u Orahovici. Na Sveučilištu u Zagrebu studirala je političke znanosti (1980-1984) i novinarstvo (1983-1985), a na Sveučilištu u Groningenu 1992. stječe magisterij iz ruskog jezika i književnosti. Iste godine počinje predavati na Odsjeku za europske studije Sveučilišta u Amsterdamu. Od 1997. do 2000. godine u sklopu NIOD-a (Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie) istražuje događaje u Srebrenici. Od 2000. do 2012. radi u Uredu tužiteljstva (OTP) Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Den Haag). Osim toga, nadgledala je i istraživanje slučajeva Franka Simatovića, Jovice Stanišića, Momčila Perišića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Godine 2015. doktorirala je na temu The Unfinished Trial of Slobodan Milosevic: Justice Lost, History Told’. Londonski Routledge 2016. godine objavljuje njezinu studiju Prosecuting Slobodan Milošević:The Unfinished Trial.
Bojan Godeša znanstveni je savjetnik na Institutu za novejšo zgodovino u Ljubljani. Doktorirao je 1993. godine, a studijski se usavršavao u Parizu. Docent je na Sveučilištu u Novoj Gorici gdje predaje Povijest svjetskih ratova u 20. stoljeću. Bavi se proučavanjem Drugog svjetskog rata te problemima u Sloveniji i širem jugoslavenskom i europskom kontekstu koji iz njega proizlaze. Autor knjige Čas odlučitev: Katoliški tabor in začetak okupaciji. Za ovu je knjigu Godeša dobio nagradu KLIO, a knjiga se bavi djelovanjem katoličkog političkog kruga – Slovenske pučke strane (Slovenska ljudska stranka – SLS).
Aleš Gabrič (1963) znanstveni je savjetnik na Institutu za novejšo zgodovino u Ljubljani. Predaje povijest slovenske kulture na Fakultetu za družbene vede Univerze v Ljubljani (Fakultetu društvenih znanosti Ljubljanskog sveučilišta). Gabrič se bavi novijom slovenskom političkom poviješću, kulturnom poviješću, poviješću školstva, cenzure, znanstvenih i umjetničkih ustanova, odnosom politike i kulture te disidentima. Predsjednik je Slovenske matice. Autor je monografija: Socialistična kulturna revolucija: slovenska kulturna politika 1953. – 1962.; Šolska reforma 1953. – 1962. te Seledi šolskega razvoja na Slovenskem. Koautor je knjige o Ljubi Prenner.
Zeynep Oğuz Kursar završila je studij arhitekture, a potom magistrirala na studiju Povijest arhitekture na sveučilištu Middle East Technical University u Ankari (Turska). Radila je na istraživačkim i dokumentacijskim projektima o grčkoj, armenskoj, asirskoj i židovskoj kulturnoj baštini te učestvovala u arheloškim istraživanjima u Turskoj. Trenutno na Odsjeku za povijest umjetnosti i arhitekture na sveučilištu Harvard (Cambridge, SAD) dovršava doktorat o ranoj osmanskoj arhitekturi i urbanom razvoju sa fokusom na Bursu u 14. stoljeću.
Stefano Bianchini profesor je Istočnoeuropske politike i povijesti na odsjeku Političkih i društvenih znanosti na sveučilištu u Bolonji. Rektorov je delegat za odnose s Istočnom Europom. Stručnjak je za probleme Balkana, posebno za politiku, suvremenu povijest i međunarodne odnose Jugoslavije i zemalja nasljednica. Bio je savjetnik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, urednik engleske serije knjiga o Balkanu i istočno-centralnoj Europi te glavni urednik časopisa ˝Jugoistočna Europa˝. Posljednja knjiga koju je napisao nosi naslov ˝Liquid Nationalism and State Partitions in Europe˝.
Hannes Grandits završio je studiji povijesti, društvenih znanosti i jugoistočne povijesti u Grazu. Doktorirao je 1996. godine. Od 1993. do 2001. bio je stipendist i istraživač Instituta za povijest na Odsjeku za povijest jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu. Godine 2006. polaže ispite za habilitaciju. Na istom je institutu kao docent predavao povijest jugoistočne Europe, a bio je predavač i voditelj sljedećih istraživačkih projekata: “Srodstvo i socijalna sigurnost u Europi”, “Kultura turizma i slobodnog vremena u socijalističkoj Jugoslaviji” te “Dvosmislena izgradnja nacije u jugoistočnoj Europi”. Od 2010. profesor je povijesti jugoistočne Europe na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Trenutno radi kao voditelj dva istraživačka projekta međunarodnog istraživanja i umrežavanja: “Historiografija socijalističke Jugoslavije” i “Jubilarna godina 2018. u povijesnoj i socijalnoj debati u post-jugoslavenskom prostoru”, pod pokroviteljstvom Njemačke službe za akademsku razmjenu – DAAD.
Husnija Kamberović bosansko-hercegovački je povjesničar. Diplomirao je 1987. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U Zagrebu je magistrirao 1991. a zatim doktorirao 2001. godine. Radio je u Institutu za povijest u Banja Luci od 1988. do 1989., a zatim u Institutu za povijest u Sarajevu. Od 2002. do 2016. godine djelovao je kao ravnatelj Instituta u Sarajevu. Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu predaje povijest jugoistočne Europe od 1918. do 1995. i povijest BiH od 1918. do 1995. godine. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima i objavio niz radova.
Latinka Perović srpska je povjesničarka i političarka. Obavljala je dužnost sekretara Saveza komunista Srbije od 1968. do 1972. godine. Nakon što je zbog liberalnih uvjerenja smijenjena, prestaje politički djelovati i okreće se povijesti. Bavi se srpskom poviješću 19. st. te srpskom suvremenom poviješću. Djelovala je na Institutu za novu istoriju Srbije. Latinka Perović aktivno potiče srpsko preuzimanje odgovornosti za nepravednosti u Jugoslaviji s ciljem pomirenja susjednih država. Smatra se osnivačicom modernog liberalizma u Srbiji. Od 1993. godine radi kao glavna urednica časopisa Tokovi istorije.
Dragomir Bondžić završio je povijest na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1999. godine. Njegova se doktorska disertacija bavi poviješću visokog školstva u Srbiji od 1950. do 1960. godine. Njegovi interesi obuhvaćaju teme povijesti prosvjete, znanosti i kulture u Srbiji i Jugoslaviji, međunarodnu prosvjetno-znanstvenu suradnju te nuklearnu politiku Jugoslavije. Trenutno radi kao viši znanstveni suradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu.
Milivoj Bešlin diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu. Njegova tеmа mаgistаrskе tеzе bila je ˝Nаciоnаlnо pitаnjе u Srbiјi krајеm šеzdеsеtih i pоčеtkоm sеdаmdеsеtih gоdinа 20. vеkа.˝, a tema doktorske disertacije ˝Pоkušај mоdеrnizаciје u Srbiјi 1968-1972. Izmеđu »rеvоluciоnаrnоg kursа« i rеfоrmskih tеžnji.˝ Istraživao je pоlitičku i društvеnu povijest sоciјаlističkе Јugоslаviје. Od 2004. godine Milivoj Bešlin djeluje kao stalni suradnik u pisanju odrednica za Srpski biografski rječnik, od 2008. godine član je Matice srpske, a od 2012. godine član je Programske komisije i predavač u Istraživačkoj stanici ˝Petnica˝. Od 2016. godine član je uredništva časopisa ˝Interkulturalnost˝ i radi na znanstvenom projektu ˝Yu historija˝.
Max Bergholz izvanredni je profesor povijesti na Sveučilištu Concordia u Montrealu. Predaje studije genocida i ljudskih prava. Po struci je povjesničar, stručnjak za Balkan i istočnu Europu. Njegova interesna područja uključuju mikrodinamiku nacionalizma, masovno nasilje i povijesno pamćenje, a njegovi terenski radovi fokusirani su na prostore Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Bergholz istražuje arhive i provodi intervjue u manjim mjestima. Njegova zadnja knjiga Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici istražuje uzroke i dinamike nasilja tijekom 1941. među multi-etničkim zajednicama na današnjoj granici Hrvatske i Bosne. U knjizi se Bergholz također bavi posljedicama koje su sukobi imali na lokalne identitete i društvene odnose.
Nenad Makuljević doktorirao je 2004. godine na temu ˝Umetnost i nacionalna ideja u XIX. veku (sistem evropske i vizuelne kulture u službi nacije)˝ na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Njegovi interesi obuhvaćaju povijest umjetnosti, povijest vizualne kulture Balkana novog vijeka, ideologiju u novom vijeku te srpsku umjetnost 19. stoljeća.
Sergej Romanenko diplomirao je povijest na Sveučilištu u Moskvi 1979. godine. Godine 1986. brani svoju doktorsku disertaciju na Institutu za Slavenske i Balkanske studije Sovjetske akademije znanosti. Od 1979. do 1999. godine radio je na istom institutu, a nakon toga je prešao na Institut internacionalnih ekonomskih i političkih studija, gdje je ostao do 2006. Autor je mnogobrojnih publikacija te aktivno djeluje u ruskim i stranim medijima – njegovi su analitički članci i intervjui objavljeni u čak 17 zemalja. Trenutno je vodeći istraživač na Ekonomskom institutu Ruske akademije znanosti.
Ruža Fotiadis studirala je povijest istočne i jugoistočne Europe na Slobodnom sveučilištu u Berlinu i srpsko-hrvatske studije na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Osim toga, bila je i na studijskim posjetima Sveučilištu u Zagrebu i Aristotelovom sveučilištu u Solunu. Djelovala je kao znanstvena suradnica Odsjeka za slavistiku Sveučilišta Humboldt, bila je stipendistica Zaklade Gerda Henkel te znanstvena suradnica Leibniz instituta za povijest i kulturu Istočne Europe (GWZO) u Leipzigu. Prošle je godine završila doktorski studij na Odsjeku za povijest Sveučilišta Humboldt te zaslužila titulu doktorice znanosti radom “Od “tradicionalnih prijatelja” i “pravoslavne braće”: grčko-srpski odnosi tijekom 1990-ih” (magna cum laude). Trenutno djeluje kao suradnica na istraživačkom projektu “Prijeteći preokret nakon ideološke solidifikacije: preispitivanje 1989. godine u Jugoslaviji “. Partneri projekta su Sveučilište Humboldt Berlin, Centar za suvremenu povijest Balkana Sveučilišta u Beogradu, Institut za povijest Sveučilišta u Sarajevu, Institut za nacionalnu povijest Skoplje, Odsjek za povijest Sveučilišta u Puli i Znanstveno-istraživački centar Sveučilišta u Kopru. Projekt se odvija pod pokroviteljstvom DAAD-a.
Doktor znanosti Oğuz Aydemir diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Istanbulu, a na Sveučilištu u Amsterdamu završio je poslijediplomski studij iz znanstvene grane europskih integracija te stekao titulu doktora znanosti. Sastavio je monografiju ˝Tragovi osmanske kulture˝ u kojoj opisuje događaje koji su imali izravan utjecaj na ljude i kulturu vremena na svim razinama te su dugoročno obilježili mnoge živote. Gospodin Aydemir uspješan je poduzetnik koji aktivno sudjeluje u radu brojnih neprofitnih organizacija i tijela čiji je član. Njegova je filantropija u zajednici prepoznata i vrlo cijenjena.
Vladimir Ivanović završio je studij povijesti, smjer suvremena povijest te doktorirao 2011. godine na Sveučilištu u Beogradu. Na sveučilištu Humboldt radio je na projektu koji se bavio prikazom socijalističke Jugoslavije u tranziciji, odnosno promjenom prikaza socijalističke Jugoslavije. Radio je na projektima u Innsbrucku, Beogradu, Beču i Leipzigu, a bavio se i transnacionalnim izazovima u nacionalnim historiografijama te krizama u Srbiji i regiji u 19. i 20. stoljeću. Njegovi interesi obuhvaćaju povijest jugoslavenskih i srpskih migranata u Europi, povijest jugoistočne Europe te povijesnu antropologiju. Osim spomenutog, Ivanović se bavio i pitanjima migracije, integracije te modernizacije.
Maksim Kamenjecki izvanredni je profesor na Institutu međunarodnih odnosa i vanjske politike Kijevskog nacionalnog sveučilišta Tarasa Ševčenka. Godine 1986. diplomirao je na Povijesnom fakultetu Sveučilišta u Kijevu. T. Shevchenko, a pet godina kasnije obranio je doktorsku disertaciju. Od 1989. godine je asistent, a od 1997. docent na Povijesnom fakultetu. Godine 1998. postaje docent na Institutu međunarodnih odnosa i vanjske politike. Boravio je i usavršavao se na institutima u Kanadi, Srbiji, Njemačkoj, Finskoj i Hrvatskoj, a predavao je i na Sveučilištu u Zagrebu. Uz to što je prevoditelj za hrvatski i srpski jezik, Maksim Kamenjecki autor je više od 60 znanstvenih radova.
Ladislav Heka (mađ. Heka László) rođen je u Mikleušu. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Belom Manastiru, a u Osijeku završava Pravni fakultet. Radi kao sveučilišni docent na Pravnom fakultetu u Szegedu gdje je 2004. doktorirao na temu „Hrvatsko-ugarski javnopravni odnosi s posebnim osvrtom na hrvatski Zak. članak 1868:I. i ugarski Zak. članak 1868:XXX“. Uz pravnopovijesne teme, bavi se i komparativnim pravom, pravnim sustavima južnoslavenskih naroda, pravnom tradicijom utemeljenoj na vjerskoj tradiciji, običajnim pravom te poviješću Hrvata u Mađarskoj. Objavio je više monografija i udžbenika, desetke znanstvenih radova na različitim jezicima. Bavi se prevođenjem i publicistikom, objavljuje tekstove u mađarskim novinama i časopisima.
Attila Badó redovni je profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Szegedu, gdje obnaša dužnost voditelja Instituta za komparativno pravo. Pravo je diplomirao 1990., a doktorirao 1998 godine. Autor je znanstvenih članaka i monografija na više jezika, uglavnom na temu usporednog ustavnog prava. Godine 2002. pariški izdavač L’Harmattan objavljuje njegovu monografiju “La justice hongroise dans le cadre de l’intégration européenne”. Izdavač Springer 2014. u sklopu edicije ‘Ius Gentium – Comparative Perspectives on Law and Justice“ objavljuje njegovu studiju „Fair Trial and Judicial Independence: Hungarian Perspectives“.
Péter Mezei izvanredni je profesor Instituta za komparativno pravo (Pravni fakultet Sveučilišta u Szegedu). Diplomu odvjetnika stječe 2004., pravnog prevoditelja 2005. godine, a doktorsku disertaciju brani 2010. godine. Sveučilišnu nastavu održavao je i u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Sudjelovao je na konferencijama na europskom, američkom i azijskom kontinentu. Autor je ili urednik više knjiga te nekoliko desetaka stručnih i znanstvenih članaka/poglavlja u knjigama. Uz akademsku karijeru djeluje kao pravni savjetnik na području autorskih prava.
Elemér Balogh (1958) mađarski je pravnik i pravni povjesničar. Doktorirao je pravo 1996. godine, a habilitirao 2001. godine na Sveučilištu u Szegedu. Devedesetih se godina znanstveno usavršavao na sveučilištima u Freiburgu i Münchenu. Od 2005. do 2014. godine djeluje kao sudac Ustavnog Suda Republike Mađarske. Znanstveno se bavio mađarskom i europskom poviješću kaznenog prava, ustavnom poviješću i crkvenim presudama. Objavio je više monografija i preko stotinu kraćih znanstvenih radova.
Petr Stehlík docent je na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta Masarykovog Sveučilišta u Brnu. Na istom je fakultetu 2005. diplomirao kroatistiku i anglistiku, a 2012. doktorirao opću povijest. Njegovi istraživački interesi, između ostaloga, obuhvaćaju sljedeća područja: nacionalne ideologije i formiranje suvremenih balkanskih naroda, Bosnu u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji 19. i 20. stoljeća, kulturnu povijest južnoslavenskih naroda, suvremenu hrvatsku književnost i dr. Više od desetljeća sudjeluje na Zagrebačkoj slavističkoj školi. Član je uredništava časopisa „Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru“ i „Croatica et Slavica Iadertina“. Godine 2015., u izdanju Srednje Europe, na hrvatskom jeziku izlazi njegova studija „Između hrvatstva i jugoslavenstva: Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama : 1832–1878“.