Svi postovi od Lucija Bakšić

Osvrt na Znanstveni kolokvij “Povijest u javnom prostoru”

Zagreb, 6. prosinca 2019.

Na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu u prosincu prošle godine održan znanstveni kolokvij znakovita naslova Povijest u javnome prostoru: stanje i perspektive. Hrvatska i inozemna iskustva. Međutim, „znakovito“ u naslovu nije korištenje povijesti u javnome prostoru, već pokušaj smislenog znanstvenog problematiziranja (aktualnih) svakodnevnih praksi u kojima se povijest i politika povijesti upotrebljavaju u različite svrhe. Pod tom je premisom u dva bloka održano deset kraćih problemskih izlaganja koja su pripremili profesori i doktorandi različitih institucija i znanstvenih ustanova: Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba, Filozofskih fakulteta iz Zagreba i Splita, Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever iz Koprivnice, Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba i Muzeja seljačkih buna iz Gornje Stubice. Takav je raznolik odabir organizatora ovoga kolokvija, Udruge Kliofest, uvelike pomogao promicanju prijeko potrebnog dijaloga u povijesnoj struci.

Prvi je blok izlaganja započeo osvrtom Steve Đuraškovića pod nazivom Rezolucije o europskom sjećanju kao (po)grešan način suočavanja s prošlošću. Đurašković se u izlaganju osvrnuo na europski problem poslijeratnoga nošenja s problemom osude fašizma/nacizma, ali i s problemom suočavanja s komunističkim zločinima kroz (ne)primjenu teorija totalitarizama, što je rezultiralo donošenjem različitih nadnacionalnih rezolucija (1996., 2006., 2009. i 2019) u kojima se totalitarizmu pristupa, Đuraškovićevim riječima, „senzacionalistički i revizionistički“. Nakon tog predavanja uslijedilo je nekoliko lokalnih primjera upotrebe povijesti u javnom prostoru. Tako je Magdalena Najbar-Agičić u predavanju Znamo li učiti na tuđim iskustvima?: politika povijesti u Poljskoj pokušala odgovoriti na pitanje kako politike povijesti korespondiraju s ideološkim pozicijama vlasti u europskim zemljama, s posebnim osvrtom na Republiku Poljsku kao ogledni primjer interakcije povijesti i vladajuće politike koja uvelike utječe na prezentaciju ove zemlje u međunarodnim krugovima i na njezinu društvenu klimu. Vlatka Filipčić Maligec u svom predavanju Povijest Jugoslavije u hrvatskim muzejima problematizirala je pak postavljanje muzejskih izložbi s temom jugoslavenske baštine kao „bolne“ točke novije hrvatske povijesti. Pri tome se izlagačica posebno zadržala na analizi primjera Muzeja „Staro selo“ u Kumrovcu – rodnome mjestu Josipa Broza Tita – u kojemu su se, na temelju različitih postava, periodično izmjenjivala razdoblja približavanja, ali i odmicanja od te važne povijesne ličnosti. Analizirajući odnos prema spomeničkoj baštini, Željko Krušelj je u svom izlaganju Kultura sjećanja i politika povijesti na lokalnoj razini: slučaj Koprivnica pokazao na primjeru Spomen područja Danica (mjesto nekadašnjeg ustaškog logora) kako politika i politička ideološka nadmetanja duge povijesti utječu na kulturu sjećanja jednoga grada, dok je Aleksandar Jakir blok izlaganja zaokružio predavanjem Prijedlog „Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima“ i „kultura sjećanja“ u kojem se bavio uvijek aktualnim fenomenom sjećanja i zaborava, odnosno fenomenom kolektivnog pamćenja kao mjestom političke „borbe“ za „zauzimanjem“ povijesti i određivanja onoga što se pamti. Unatoč široj strukturi vezanoj uz pamćenje, Jakir se u svom izlaganju osvrnuo na spomenuti naslovni prijedlog zakona kako bi na taj način analitički pristupio konkretnom aktualnom problemu obilježavanja povijesnih događaja. 

Drugi je blok predavanja problematizirao ulogu povjesničara u javnome prostoru, a svojim izlaganjem Povijest između iskustva, interpretacije i istine – primjer Dana pobjede 5. kolovoza u Hrvatskoj otvorio ga je Karlo Jurak. Jurak je naglasio važnost mogućnosti posredovanja povjesničara i politike povijesti između suprotstavljenih, hrvatsko-srpskih gledišta i interpretacija, zaključivši da je rješenje ovih zamršenih pitanja u rukama institucionalnog posredovanja politike (povijesti), dok su samoj povijesti, figurativno rečeno, ruke u ovome slučaju vezane. Zatim je uslijedilo izlaganje Nikole Tomašegovića pod nazivom Povijest ostavljena stručnjacima? Primjer Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima u kojem je pokušao pomoću „gustoga čitanja“ Dokumenta dijaloga odgovoriti na pitanje mogu li profesionalni povjesničari na temelju upravo dijaloga ponuditi društvu jedinstveni odnos prema povijesti. Tomašegović je zaključio da je taj pokušaj Vijeća završio nekoherentnošću konačnog dokumenta, produbljujući tako još više zbunjenost kada je u pitanju interpretacija samih činjenica. O problemu rada stručnjaka nastavila je govoriti i Snježana Koren u izlaganju Odgovornost povjesničara za javnu upotrebu povijesti: slučaj kurikuluma povijesti, podijelivši različita iskustva povjesničara u oblikovanju kurikuluma povijesti (2016 – 2019) kroz burne debate i odgovore historiografije na različita kompleksna pitanja koja je kurikulum otvorio. Prikazujući obrazovanje kao poligon različitih znanstvenih i neznanstvenih interesa, Koren je u svom izlaganju također izložila različite reakcije povjesničara na pojedine kurikularne teme koje se tiču povijesti, a koje su uvelike povezane s njihovom ulogom u oblikovanju politika povijesti (kroz ideologiju, nacionalni identitet, teleologiju, kreiranje političkih ciljeva itd.). Posljednja dva izlaganja bavila su se problemom djelovanja akademskih povjesničara u konkretnim slučajevima argumentiranja pojedinih tvrdnji ili napada na pripadnike manjinskih zajednica. Konkretno, Ivica Miškulin je u svom predavanju „Za dom spremni”, „Tito nije bio diktator”: (neki) hrvatski povjesničari i demokratska svijest danas pokušao objasniti kako profesionalni povjesničari koriste svoje akademske titule u opravdavanju različitih teza i koja je njihova odgovornost za izgovorene tvrdnje koje dominiraju javnim prostorom. Miškulin se u svom izlaganju vodio dobro poznatim primjerima upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ ili tvrdnje da Tito je ili nije bio diktator, aludirajući na različite habituse povjesničara kao podlogu za analizu njihovih komentara o spomenutim primjerima. Branimir Janković kolokvij je zaključio izlaganjem Jesu li politike povijesti i povjesničari (su)odgovorni za napade na Srbe u Hrvatskoj? u kojem je analizirao (nedovoljni) angažman povjesničara u kreiranju politike povijesti i oblikovanja društvene klime i individualnih postupaka na primjeru nedavnih napada na Srbe u Hrvatskoj. Osim što je istaknuo iznošenje stava, ali ne i objašnjenja za napade koji su se dogodili (poput onoga u Kninu), Janković je naglasio važnost izlaganja povjesničara (samo)analizi i istovremeno istaknuo asimetričnosti politika povijesti. Govoreći o racionalnosti, a ne iracionalnosti aktera napada kako bi istaknuo težinu i ozbiljnost problema s kojima se ovo društvo susreće, Janković je, baš kao i neki ostali izlagači, također naglasio pitanje (su)odgovornosti povjesničara za događaje u društvu i važnost kreiranja inkluzivnog društvenog modela u čemu bi historiografija svakako trebala aktivno sudjelovati.

Nakon iscrpne rasprave koja je uslijedila u nastavku kolokvija, organizatori su najavili više ovakvih skupova koji bi trebali pomoći uspostavi kvalitetnog znanstvenog dijaloga o najrazličitijim, često aktualnim temama u društvu između povjesničara koji su nerijetko različito pozicionirani unutar iste historiografske struke.

Lucija Bakšić